Čuda
“ ‘Ko bi rek’ooo čuda da se deeese”… Zanimljiv je taj životni put jednog čuda. Počinje kao najsjajnija zvijezda. Svi koji prisustvuju su oduševljeni i opčinjeni. Vide taj trenutak i povjerovat će što god treba povjerovati. Od toga da je Isus Sin Božji do toga da je zlatno tele prikaz Boga. Što znači da samo čudo ne čini ništa u osobi ako nema otvorenosti srca da čudo bude početna, a ne završna točka.
Isus se upravo na taj dio referira i “ljuti” na ljude iz gradova u kojima je činio čuda.
Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše.
Drugim riječima, niste uzeli to što sam napravio kao početak da vam bude bolje. Uzeli ste to kao samo to. Ozdravljenje radi ozdravljenja. Nije to kraj, to treba biti početak. Novog puta, novog dana, novog poimanja svijeta, života i odnosa s Bogom. Isus je rekao gubavcu “Tvoja vjera te spasila”. Ne ozdravila, nego spasila. Kad se vratio zahvaliti. Ne kad je odlazio.
Jer putem je ozdravio, ne te sekunde kad mu je Isus rekao “Idi”. Kad je bio spašen? Na kraju promjene. Jer potvrda promjene je zahvala. Povratak kad nije trebalo biti povratka. Svoju vjeru pokazujemo u trenucima u kojima nešto ne moramo, ali želimo. Kad nitko ne vidi, ali ipak napravimo. Kad je iz srca, a ne iz razuma.
Tako je i s čudima. Kada vjerujemo bez čuda, to je istinska vjera. Kada vjerujemo zbog čuda je balon koji će se kad tad ispuhati. Kad iskoristimo čudo da bismo se obratili, to daje pravi smisao čudu.
Zanimljivo mi je koliko čuda niti ne primijetimo. Jučer, u busu, skrećemo kod Lisinskog i gledam kako mlađa žena ide na Bajsu preko crvenog. Pola sekunde iza nje prolazi auto kojem je zeleno. U tom trenutku sam pomislio “Ovo je čudo za nju koja to čudo nije ni primijetila”. Takvih čuda u našim životima ima na dnevnoj razini.
Zato kad ujutro stojim s Klarom na prozoru, jedna od zahvala koju spominjemo je “za sve što si Bože učinio za nas, a što niti ne znamo da si učinio”. Često se tad sjetim mrava, koji je “slučajno” preživio jer sam nogu stavio malo lijevo, a ne malo desno. Na to mrav ne može utjecati.
Tako niti ja ne mogu utjecati kad nešto ide malo lijevo, a ne malo desno. Dakle, na meni nije da se brinem o “malo lijevo ili malo desno” nečega što ne mogu kontrolirati. Na meni je da iskoristim to vrijeme i taj dio života koji sam dobio time što je otišlo u malo lijevo.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!