Kraj
Jedna od najpoznatijih rečenica u svijetu nogometa je ona od engleskog reprezentativca Garyja Linekera: “Nogomet je jednostavna igra u kojoj 22 muškarca trče za loptom 90 minuta i na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci”. Bilo je to 1990., u periodu kada su Nijemci bili pojam za igrati do kraja, do posljednjeg sučevog zvižduka. Za vjerovati u pobjedu i kada sve izgleda izgubljeno.
Da nisu Nijemci preplaćeni na to, pokazuje period iza toga u kojem prvo njemački prvak Bayern Munchen baš na taj način gubi finale Lige prvaka 1999. od Manchester Uniteda. Vodili su Nijemci 90 minuta da bi Englezi u 36. sekundi sučeve nadoknade zabili za 1-1, a zatim i 43 sekunde prije isteka dodanog vremena za 2-1. Njihov pobjednički mentalitet u posljednjih 15 godina “preuzeo” je Real Madrid koji je isto postao sinonim za okretanje već “izgubljenih” utakmica.
Zašto sam tako detaljno opisao baš nogomet? Jer je to prikaz današnjih čitanja u najvećoj zabavi za mase u ovozemaljskom životu. Svaka od tih momčadi ili država i zajednica koju te momčadi predstavljaju imaju svoje grijehe.
Nijemci su prošli kroz put “najgrešnijeg” naroda u 20. stoljeću u Europi. Englezi još nisu riješili kolonijalistički pristup podignutih noseva uz poglede na druge kao manje vrijedne. Real Madrid je bio “Francov klub koji je morao pobijediti”.
Ništa od tih grijeha i krivih koraka nije bio kraj. Nisu ostali u grijehu i prepustili se apatiji kad gube u 89. minuti utakmice. To je i odgovor na pitanje “Zašto Bog čeka sudnji dan za suditi ljudima, a ne tijekom njihovog života?”. Jer iz bezgranične ljubavi želi da se svi maknu iz svog grijeha. Da svjesno i svojevoljno odluče odabrati dobro, da se preobrate, da skinu ljagu svog grijeha.
Onaj koji je živio 70 godina kao pravednik i onaj koji se pokajao u posljednjoj sekundi života, isto su živjeli. Jer živimo sad. Samo sad. Frustraciju koju ovaj od 70 godina pravednog života može osjećati ide iz prispodobe o nadničarima koje Bog uzme na početku dana i plati ih isto kao one koje uzme na kraju dana. To je to. To je ta tema. To je taj prikaz.
Ili kako fra Darko kaže u današnjoj Efi: Pritom valja znati da biti pravedan ne znači biti savršen. Biti pravedan znači krenuti za Isusom i nastojati ga iskreno slijediti, raditi na sebi, na svom duhovnom životu, na svojim odnosima s drugim ljudima, od vlastite obitelji, preko prijatelja i poznanika, do suradnika i cijelog Ijudskog roda.
Ne traži Bog savršenstvo nego iskren trud bez lažnog pretvaranja i zavaranja. Prvo sebe, a zatim i svih drugih. Jer Boga ne možemo zavarati. …proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.
I kad Bog već sve zna, zašto onda ne bismo vjerovali i u 89. minuti utakmice svog života da možemo završiti kod Oca? Jer rezultat se gleda nakon posljednjeg Sučevog zvižduka, ne tijekom utakmice. Pitanje je samo za koga navijamo. Za sebe ili za protivnika koji nas želi odvesti sa sobom u najgore?
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu i na ljubavi navijanja za mene!