Ostajanje u trenutku
Mi ljudi imamo tu potrebu da ostanemo u nekom trenutku. Kao da bismo htjeli da taj trenutak vječno traje. Samo što je to kontra postavki svijeta i kako je Bog to sve napravio.
Petar je htio napraviti sjenice, samo da bi Isus, Mojsije i Ilija nastavili razgovarati. Da bi ih mogli gledati i uživati. Toliko ljudi u Bibliji je poželjelo da Isus još malo ostane, da prenoći, da ga bar još malo čuju…
Kad smo bili u Moskvi, pobijedili Engleze, to je bila jedna od noći za koju bih rekao “da bar nikad ne završi”. Ovi dani su dani sjećanja na Oluju, jednu od najvećih vojnih pobjeda u povijesti Hrvatske. Dani zahvalnosti svim braniteljima koji su položili ili riskirali svoje živote za ovo što mi danas živimo.
Međutim, ništa na svijetu nije zamišljeno ni “napravljeno” da kao trenutak traje vječno. Jer trenuci teku. Ostanu uspomene, mirisi, zvukovi, dodiri, osmjesi, suze i tuge. I tad shvatiš da to traje vječno. Odnosno, da traju onoliko koliko ih održavamo u sjećanjima.
Vjerujem da su Petar, Jakov i Ivan do kraja života održavali u sjećanjima sve što su proživjeli tog dana na gori. Zato nisu trebale sjenice. Jer nije stvar fizike nego emocije i poveznice s onim što jesmo kao bića.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!