Križevi
Prvo čitanje me je ponukalo na ovo promišljanje koliko mi ljudi nismo objektivni. Zamisli u vrijeme Starog zavjeta, svako malo ti neka vojska upada u grad, spaljuje sve, ubija, krade i odvodi narod u ropstvo. Danas? Postavljene su granice i posljednjih 30 godina nemamo više toga ni u primisli. Posljednje je ludi Putin i njegova kretenska ideja oko Velike Rusije.
Zamisli u Isusovo doba, po pitku vodu moraš ići i po nekoliko kilometara, pošteno se nategliti. Danas? Otvorimo pipu i te sekunde izlazi pitka voda. Ili kako je u seriji žena, u doba Divljeg zapada, fascinirano objašnjavala “Pričaju da u New Yorku postoji hotel u kojem su cijevi provedene skroz do sobe i kroz njih direktno u kadu dolazi topla voda”.
Živimo u doba najvećih ugoda za fizičku dimenziju čovjeka. Hrana može doći bez da s ikim komuniciramo. Možemo odletjeti na drugi kraj svijeta u manje od 24 sata od trenutka biranja letova i piti ptičjeg mlijeka iz Tunguzije na vašaru. Po tome, križevi u našem životu su minorni s obzirom na prije.
U isto vrijeme, kakva je situacija s duhovnom dimenzijom čovjeka? Imamo li više mira? Više zajedništva? Više razumijevanja? Više ljubavi? Nažalost ne. Manje zavisti? Manje pohlepe? Manje potrebe za još? Nažalost ne.
Da se idemo popeti na neku od gora na kojima je Isus molio u samoći, dočekali bi nas jumbo plakati i drugi vidovi inputa. Očekivanja za srećom su sve veća pa je i lažan osmijeh sve češći. Ljudi sve manje imaju “pravo” biti loše. Kao da se samo sreća vrijedi.
Zbog svega toga mi se čini da se križevi nisu smanjili nego promijenili. Danas pratiti Isusa možda nije izazov za tijelo nego duh. Oskudijevanje nije u hrani nego u blagosti. I dalje je izbor na meni da odlučim hoću li poći za Njim. Samo je stvar tipa križa. Težina je uvijek težina.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!