Uvik kontra
Umri da bi živio. Daj da bi dobio. Koliko mala vrata mogu biti za proći? Toliko mala. Kontradiktorno mala. I to sve na slobodnu volju. Ništa “moraš”, ništa prisiljavanje, sve po vlastitom nahođenju.
Kad mislim da sam nešto shvatio, pohvatao barem osnove, shvatim da ništa ne znam i ništa ne razumijem. Zašto? Jer u svakom pokušaju tog prolaska kroz vrata odustanem na pola puta.
Svidi mi se nešto u ovom životu. Povuče me nešto ovozemaljsko. Učini mi se preteškim neki od koraka prema Isusovim vratima i Njegovom zagrljaju. Za to vrijeme, On stoji tamo i zove me “Ajde Bruno, možeš ti to”. Ne odustaje. Svi bi već odustali, ja sam već toliko puta odustao, ali ne i On.
Ništa nije prisila, ali je “100 ili ništa”. Ne može napola. Ne može jednom nogom. Ne može malo da, malo ne. Teško je, ali nije nemoguće. Isplati se jer je nagrada vječna. Smisleno je jer nije prolazno. Ajde Bruno, možeš ti to.
Hvala Ti Bože na podršci i na današnjem uvidu!