Pšenično zrno
Kad imaš restoran i prvi put dođu ljudi iz tvog grada koje ne poznaješ to znači da je riječ o tvom restoranu otišla izvan tvog kruga ljudi. Kada u tvoj restoran prvi put dođu stranci, koji nemaju veze s tvojim gradom ili narodom, znači da se riječ o tvom restoranu proširila naveliko. Da i stranci imaju želju, volju, potrebu doći u tvoj restoran.
Upravo to se dogodilo Isusu u današnjem čitanju koje je u vježbama. Došli su Grci. Ne Židovi, ne Arapi, ne ljudi koji su iz gradova u kojima je Isus bio i navještao Božje kraljevstvo. Došli su “neki Grci”.
Zamisli koliko ti netko mora rezonirati da se u to doba, bez Google Mapsa, Wolta i Bolta, uputiš naći ga i čuti iz prve ruke njegove riječi. Zamisli iščekivanje svaku večer na tom putu kada prije spavanja sjede oko ognjišta i razgovaraju o Isusu, Njegovom nauku i ponavljaju još jednom što su čuli o Njemu.
Isus je u tom trenutku svjestan da se riječ o Njemu i Njegovoj Riječi dovoljno proširila da utjecaj Njegovog ovozemaljskog kraja bude izniman. Uvidio je da ga svjesnost o tome vodi u iduću fazu, u idući korak. Dodatno otvaranje, navještanje, dolazak do još većeg broja ljudi, a ujedno i dodatna patnja, ismijavanje, pljuvanje i ostalo ponižavanje.
Ono što me najčešće fascinira u tom aspektu je ta spremnost Isusa da, unatoč svemu tome lošemu (patnja, ismijavanje, pljuvanje i ostalo ponižavanje), ne ode sa svog Puta. Nije Mu bilo lagano. Pokazuje to i kad u Getsemanskom vrtu moli Oca da makne tu čašu od njega, ako je to volja Njegova. Međutim, nikad nije sišao s Puta. Koliko god Mu bilo teško na tom Putu.
To si želim. Da u idućoj fazi svog Puta ne silazim s njega. Teško je, pokleknem, zaplačem, boli i peče, ali gazim dalje.
Hvala Ti Bože na današnjim uvidima!