Djela, a ne riječi
Moja omiljena rečenica - “Djela, a ne riječi”, danas dolazi do izražaja u svim čitanjima. U prvom, sveti Pavao ukazuje na dvije stvari: kako odgajati djecu i kako je izgledala prva kibernetička sigurnost.
Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati.
Jako često pomislim kad idem na trening “Možda Klara i Vid neće znati za ovaj trening, a možda i hoće. Ako budu znali možda im neće biti pokazatelj da trebaju biti fizički aktivni, a možda i hoće”. Tako je i sa životom apostola među novopečenim vjernicima. Nisu živjeli tako jer su morali nego jer su željeli tako živjeti i jer su htjeli pokazati primjerom.
Džabe svih izgovorenih propovijedi i napisanih riječi ako svećenik ne živi to što izgovara ili piše. Sjetio sam se jednom svećenika u Zagrebu, koji je bio u Nedjeljom u 2, a koji se prerušio u prosjaka na ulazu u crkvu u kojoj je bio župnik da vidi kako će njegovi župljani reagirati. Standardno je bilo, neki su dali, neki su napravili korak za širi luk dok su prolazili… Ljudski, rekli bismo.
Za kibernetičku sigurnost dio - zamisli tad, nema niti fizičkih adresa niti brojeva mobitela niti e-mail adresa. Ljudi se opisuju kao Pavao Atenjanin, sin od toga i toga, pa ga ti nađi. I dođe pismo i tako do ljudi. Međutim, toliko je niska granica za određivanje ljudi da su lažna pisma i poslanice bili veliki izazovi. Pogotovo kad netko ima želju uništiti mladu biljku (Crkvu).
I zato Pavao kaže: Pozdrav mojom rukom, Pavlovom. Ovo je znak u svakoj poslanici: ovako pišem.
Iz slične, ali ipak druge dimenzije o “Djela, a ne riječi” govori Isus u današnjem Evanđelju. Ne štedi ljude na pozicijama. Ide “ravno u kost”. Prikazuje im budućnost jer će oni Njega, kao Proroka iznad svih proroka, osuditi na smrt, kao što su njihovi oci ubijali proroke koje im je slao Otac. I nije pomoglo. Bile su im važnije mrtvačke kosti i izljepljeni grob izvana nego život vječni.
Vidiš? Sad, u ovom trenutku, imam problem iskreno iz srca poželjeti da su i ti farizeji i pismoznanci i glavari svećenički završili u Kraljevstvu nebeskom (ne sudi druge). Imam i problem zamisliti da su oni tamo i da ja dolazim tamo i oni me dočekuju (nadnica radniku po Očevoj volji).
Vidim u ovakvim situacijama koliko imam za napredovati u ljubavi. Rekli bismo, u najtežem dijelu ljubavi, prema ljudima koje ja smatram lošijima. Kao da taj “ja smatram” ima neku težinu. Ili kao da treba imati neku težinu.
Ajde Bruno, u svoj dan. Mani se sudačkog posla, pogni glavi i pokazuj životom ono što je fratar tako lijepo u Efi prikazao kroz misli svetog Franje:
Kažu da je sveti Franjo poticao svoju braću da uvijek propovijedaju Evandelje. U svakoj prilici. Kad god mogu. Bilo to zgodno ili nezgodno. Uz jednu napomenu. Samo ako je potrebno, i baš se ne može nikako drugačije propovijedati Evanđelje, tek onda mogu koristiti riječi.
Djela, a ne riječi.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu! Ovo mi je bilo duboko!