Ludi i mudri
Sredina 19. stoljeća je, a svaki porod je prava lutrija. Jedna od 6 porodilja premine nakon poroda. U to vrijeme, liječnici su vjerovali da se bolesti šire zbog mijazme, odnosno lošeg zraka iz raspadajućih organizama, a ne zbog patogena.
Naime, u to doba je bilo normalno da liječnik u jednoj sobi radi na obdukciji tijela, a zatim se prošeta do druge sobe gdje ide poroditi dijete. Mađarski liječnik njemačkih korijena, Ignaz Semmelweis, shvatio je “u čemu je kvaka”, i natjerao liječnike u Bečkoj generalnoj bolnici da od 1847. peru ruke između aktivnosti.
Tad su postojale dvije porodiljne klinike unutar bolnice. U Prvoj klinici je stopa smrtnosti porodilja od babinje groznice bila 10%, a u Drugoj klinici je bila 4%.
Semmelweis je opisivao kako su žene na koljenima plačući molile da ih se primi u Drugu kliniku. Čak su se namjerno porađale izvan bolnice na ulici, a zatim govorile da im je krenuo porod na putu za bolnicu, samo da ne uđu u Prvu kliniku.
Semmelweis je shvatio što se događa nakon smrti svog dobrog prijatelja Jakoba Kolletschke, koji je slučajno uboden studentskim skalpelom tijekom obdukcije. Kolletschkina autopsija pokazala je patologiju sličnu onoj kod žena koje su umirale od babinje groznice. Semmelweis je odmah predložio vezu između kontaminacije na leševima i babinje groznice.
To je objašnjavalo zašto su rodilje u Drugoj klinici, kojima su pomagale studentice primalje u Drugoj klinici, koje se nisu bavile obdukcijama i nisu imale kontakt s leševima, imale mnogo nižu stopu smrtnosti.
Pisao je ljutita pisma veleuvaženim liječnicima diljem Europe, znanstvene radove, svađao se na debatama, ali nije mogao probiti njihov ego jer su vjerovali da ne mogu oni na svojim rukama, koje liječe, nositi smrt.
Zamisli, do 1865. godine, punih 18 godina je Ignaz tražio put i način da ga čuju. Sve do dana, kada su ga njegova supruga i kolege pozvali na “razgledavanje nove institucije za mentalno oboljele u Beču”.
Kad su ušli, Ignaz je shvatio što se događa, ali su ga stražari svladali, fizički pretukli i stavili u luđačku košulju. Preminuo je 14 dana kasnije od gangrene na desnoj ruci, vjerojatno od premlaćivanja, na početku 48. godine života.
Ignaz je bio označen ludim. Od strane mudrih koji su doslovno nosili smrt na svojim rukama, ali im ego nije dopuštao da to uzmu kao opciju i pomognu i sebi i drugima.
Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.
Hvala Ti Bože na današnjoj inspiraciji i današnjem uvidu!