Ustrajnost u istini
Uvijek me oduševljavala odlučnost sv. Ivana Krstitelja. U Chosenu je tako dobro prikazan, malo luckast, ali i dalje “svoj”, odlučan i ustrajan. Shvaćao je važnost zadaće koju je dobio od Boga i išao je po svom Putu ne obazirući se na “veličine” ljudi kojima je govorio istinu.
Don Marin danas u propovijedi postavlja zanimljivu tezu - da ljudi koji čuju istinu, a koji ih boli, na sve načine žele tu istinu ubiti. I to je jedna velika istina. Kao da će ih manje peči ako to više ne mogu čuti. Ne razmišljajući zašto ih uopće peče. Ne zbog vanjskog glasa istine nego unutarnjeg.
Kao Pilatova žena, koja nije mogla dobro spavati noćima uoči Isusove muke. Osjećala je istinu. Čula je istinu iz najdublje točke svog bića. I onda tu najveću istinu zanemarujemo, pokušavamo zatrpati kao neki otpad, za koji valjda mislimo da neće biti otpad ako ga ne vidimo i ne omirišemo.
Međutim, istinu se poput svjetla ne može ugasiti. Jer nije od ovog svijeta. Nije u istim dimenzijama i zakonima postojanja. Nije jednako raspadljiva i prolazna. Nije podložna ljudskom strahu i neželji da postoji. Istina jednostavno je. Koliko god ju ovaj svijet ne volio. Koliko god ovom svijetu bila teška i izazovna.
U isti tren je i nevjerojatno privlačna. Pokazuje to i Herod, koji “bi se zbunio kad bi slušao Ivana Krstitelja, a volio ga je slušati”. Jer, koliko god površinski odbijali istinu, u najdubljoj točki sebe nas istina toliko privlači.
Zašto? Jer je dio nas. Istina ide od Boga, a kroz Božju česticu u nama i mi smo od Boga i onda nam rezonira na frekvenciji koju ništa drugo, osim svega onog što je od Boga, ne može pogoditi.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!