Posluživanje i osama
Jučer sam se vozio po kozje mlijeko i pomislio koliko zapravo vremena u danu utrošim na korisne stvari, a koliko vremena prođe u stvarima koje ne da su prolazne nego i zanemarive. Previše vremena kao ljudi izgubimo u trenucima overthinkanja, komentiranja, prepričavanja, a ne činjenja, odnosno življenja.
Podsjetilo me to i na situacije u kojima ljudi, za koje će mnogi reći da su inteligentni ili sposobni, komentirati uspjeh ili život ljudi, za koje će mnogi reći da su manje inteligentni, priglupi, jednostavni…
Često će se u tim ocjenama čuti pogled “Kako on(a) samo ide, ne razmišlja, samo napravi i njemu/njoj to uspije. A ja promišljam je li to ispravno, što može poći po zlu, kako ću ako bude ovo ili kako ću ako bude ono.”
I to je točno ovo o čemu govorim. Potaklo me na to današnje Evanđelje u kojem Petrova punica ozdravlja i - poslužuje. Čini. Vraća se u život. Danas bi nju posjeli pa bi dva dana imala posjete od svih poznatih ljudi, davala bi intervjue za medije, odmarala od bivanja u bolesti, dolazila sebi, itd. Drugim riječima, bavili bi se komentiranjem života, a ne življenjem.
Shvatio sam svoju razliku po tome u trenucima kada se događaju promjene. Npr. kad je bila ekonomska kriza 2008., puno ljudi je razgovaralo o tome, pratilo vijesti, bojalo se za svoj posao, razmišljali su o crnom scenariju.
Prođi sve te i takve akcije. To su opisne akcije, ne činjenja. Nisu pokušali pokrenuti dodatni izvor prihoda nego su u glavi proživljavali scenarije kako žive ispod Savskog mosta i prose. Meni to nikad nije imalo smisla ili rezona.
Lagano je tad zaključiti “Tebi je lako kad si takav”, ali zapravo je izazov biti takav jer i najbliži ljudi dođu do zaključka “Tebi nije stalo” ili “Ma ti si takva flegma” ili “Tebe ništa ne dira”. Upravo je suprotno. Samo sve to što ljudi misle da rade pokazujući “važnost” je ono što im neće promijeniti situaciju u kojoj jesu i iz koje kažu da bi se željeli maknuti.
Kako onda ostati svoj i na svom Putu? Kroz trenutke osame, odnosno micanja od buke većine i bivanja u odnosu s Bogom. Spajanja na taj punjač energije kojeg svi imaju, a minimalan broj ljudi koristi.
Fascinira me koliko malo se iz Evanđelja izvlači o Isusovom punjenju na kraju (ili početku) dana. Napravio je koraka i koraka do gore i natrag kako bi bio u osami. Ne vidim da smo kao kršćani shvatili važnost tog segmenta postojanja i odnosa s Bogom.
U jučerašnjoj propovijedi don Marin tako lijepo piše o tome: Samoća i usamljenost; tako naizgled i na površini slične, a u dubini tako različite. Samoću biraš, a usamljenost sama dolazi. Prva je odabrana, a druga dođe, zatekne te, nametne se i ne pušta. Čovjek može biti okružen velikim brojem ljudi, biti u masi, a osjećati se usamljeno. S druge strane čovjek može biti sâm, a osjećati se ispunjeno.
Samoća je dobra, poželjna i plodonosna. Samoća nam pomaže sabrati misli, “podvući crtu” u životu, pomoliti se, napraviti planove, odluke. Pomaže nam razmisliti o sebi, o Bogu, o bližnjima, vidjeti kakav sam čovjek, u čemu napredujem, a u čemu padam. I tako je potrebna čovjeku. Samoća je odmor i duši i tijelu.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!