Nemoguće
Bivši srbijanski premijer Zoran Đinđić je imao seriju gostovanja po državi na kojima je razgovarao s ljudima o svemu i svačemu. Ostalo mi je u glavi kako je jednom prilikom govorio o vrijednosti života kroz malu vjerojatnost da točno mi, točno sad budemo ovdje.
Zamisli, od 40tak milijuna spermija, baš taj jedan “ja” je odlučen da bude uspješan. Da preživi, da stvori život, odnosno da donese novi život na Zemlju. Koliko je to nemoguće? Pa zatim da u ispreplitanju genetskog koda nastane baš ovaj miks koji tebe čini tebe. Niti milimetra lijevo ili desno, niti milisekunde prije ili kasnije.
Pogledaj samo Isusovo rodoslovlje. Samo tri sudbine koje se čine nemogućim jer o drugima ne znam detaljno. Abraham, starac, po ljudima na kraju života i bez djece dobiva sina. Dobiva i poziv da ga žrtvuje. Odlazi s Izakom, koji tad više nije dijete, tako da i on svojevoljno na kraju ide biti žrtvovan, i spreman je svoje najveće blago vratiti Bogu. Na kraju Abraham postaje ocem vjere.
David, najmlađi od sve braće. Nitko od ljudi ga nije “vidio” za kralja. Otac je dovodio sina po sina i nijedan nije bio pomazan. David čak niti nije bio tamo. Čuvao je ovce i došao je tek kad je bio pozvan. Taj David postaje jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji izraelski kralj.
I onda, na kraju, Isus, čije začeće moraju prihvatiti dvoje ljudi kojima je to nepojmljivo, ali im nije nemoguće. Slušaju Boga i prihvaćaju sve što im govori. Prihvaćaju da je moguće. Uzimaju to kao realnost. Iz malenosti, i mjesta odakle dolaze, i svojih obitelji i “predodređenog životnog puta”, postaju ljudi o kojima će ljudi govoriti do kraja vremena. Nisu išli iz “želim da me pamte”. Išli su iz malenosti, iz poniznosti, iz praćenja Božjeg puta…
Nakon svega ovoga, zar zaista imamo pravo donositi zaključke o tome što je nemoguće? Nakon svega što proživljavamo, kako dođemo na ovaj svijet, kako se zbivaju stvari? Zar zaista imamo pravo vidjeti običnost u takvim posebnostima kojima smo obasuti i okruženi? U ovom trenutku me bude sram svake situacije u kojoj sam “odbacio” dan ili dio dana jer sam “loše”, jer mi se “ne da” ili jer “budem sutra”.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu i strpljivosti u svim ovim prekrasnim blagoslovima kojima me obasipaš, dok ja vidim običnosti!