Prema čemu gledamo?
Nisam oduvijek imao taj prirodni optimizam. Ne znam odakle meni pogled na svijet kojeg imam. Je li to urođeno ili se razvilo kroz godine ili se razvilo u nekim trenucima? Nije da se ja trudim biti pozitivan. Kad sam down sam down. Kad sam živčan sam živčan. Samo što to kod mene nekako prođe, kao lahorom pometeno.
Današnja Efa mi je baš sjela. Dvojica su stajala jedan uz drugoga i promatrala svijet pred sobom. „Ovo je prekrasno!" reče prvi. „Posvuda toliko ljepote, toliko dobrih putova, među kojima ću moći prepoznati kojim mi valja poći!"
„Kako možeš takvo što reći?!" reče drugi. „Pred nama je samo provalija! Samo ništavilo! Zar ne vidiš da stojimo na rubu ponora?”
I, uistinu, obojica su stajala na rubu ponora, samo što su gledala u suprotnim smjerovima. Da, moguće je živjeti u istom svijetu i biti zagledan u njegove ljepote, odazvati se životnim izazovima, ali i biti zagledan u ništavilo, zastati obeshrabren. Moguće je da ti se u očima nastane ljepote i dobrote ususret kojima ti valja poći, ali i ispraznosti i grubosti koje ti otežavaju, gotovo onemogućuju, učiniti ikakav korak. Ovisi o tebi. I kada si na kojekakve načine uvjetovan, ovisi o tebi.
Jer ti si odgovoran za svoj pogled. Za svoj korak. U što ćeš biti zagledan. Kako ćeš i kamo ići. Nitko to ne može učiniti umjesto tebe. Ali, odgovoran si i za pogled i korak svoga brata. Na što ćeš ga svojim pogledom, svojim korakom potaknuti? Hoćeš li u njemu prepoznati i ohrabriti snagu dobrote?
Vrlo često imam osjećaj da mi je Bog namijenio ulogu ovog koji ne gleda u ponor. Svjestan sam da ponori postoje, odrastao sam uz njih i vidio kako izgleda kad ljudi odu preko litice, ali moja uloga je valjda da gledam u prekrasnoće života. Poklapaju mi se situacije da ljudima opisujem te predivnoće.
Zna to biti umarajuće i teško, pogotovo kad osoba ne želi vidjeti ništa drugo osim ponora. Kad uopće odbija vjerovati i čuti da postoji druga strana života. Iz takve situacije sam izašao. Danas zahvalan Bogu da mi je pomogao to uvidjeti na vrijeme i zato toliko razgovaram s Vidom o životu. Osvještavajući mu sve te prekrasnoće i posebnosti života.
Kako sam ja dobio ovu ulogu, nisam siguran postoje li i uloge s gledanjem u ponore. Bliži sam vjerovanju da je to odabir čovjeka. Jer realno, u današnjem svijetu, puuuno je lakše gledati u ponore i biti privučen njima. Te sile su jake. Idu nizbrdo za čovjeka i lagano je odustati od predivnoća kako bi pogled bio siv. Toliko je ponora oko nas.
Zato, kao i sv. Pavao u prvom čitanju, osjećam odgovornost za svoju ulogu. Da primarno kroz svoj život i svoje poglede pokazujem posebnosti ovog života i mogućnosti pronalaženja Boga u svim segmentima tog života. Kad ne ide drugačije, onda i riječima.
Hvala Ti Bože na tom izvoru snage da gledam u posebnosti i na ulozi da budem taj “leptirić”. Hahaha :)
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!