Koliko lica nosim?
Sreća života je u jednostavnosti. Shvatio sam to prije 10tak godina kada sam prvi put izbacio dobar dio odjeće iz ormara. Osjetio sam lakoću, prodisao, kao da sam skinuo dio težine s leđa. Nastavio sam to raditi svake godine i taman je vrijeme da napravim to i u 2026. godini.
Ako je tako oko odjeće, zamisli kako je kod skidanja važnijih stvari, poput lica. Koliko toga mogu sebi olakšati ako ostavim sa strane puta kojim hodam, sve one uloge i maske koje sam odlučio obući ili staviti na sebe da bih se “obranio”, da bih mogao biti u nekom društvu, u nekoj zajednici, ispoštovati nečija očekivanja ili kopirati ponašanje i “standarde” koji se u nekom segmentu života očekuju?
Isto je s pisanjem. Jednostavnije je čitati kraće rečenice. U prošlom paragrafu su samo dvije rečenice. Pogledaj koliko je druga dugačka. Svako nadodavanje je dodatna težina. Izazov za čitanje. Kompliciranje koje ne doprinosi dubini. Vidi koliko je lakše ovako. Kao da plešeš po lopočima. Možeš se opustiti i disati. Bez ikakve potrebe za vraćanjem na neku prošlu rečenicu.
Isto je i s ulogama i licima. Nosimo ih iz dva razloga. Ili iz želje za prihvaćanjem. Ili iz želje za sigurnošću. Ako se ponašam, oblačim ili govorim kao drugi u tom krugu ljudi, veća je šansa da ću biti prihvaćen. Ako budem tvrđi, ako se ponašam opasnije, ako nabacim ozbiljnu facu, imat ću još jedan obrambeni zid oko sebe. I sve ono što su me povrijedili u prošloj situaciji, s ovim zidom ću obraniti u idućoj takvoj.
Tu se vidi ljudska ograničenost. Jer vidimo obrambeni zid, ali ne vidimo koliko time odvojimo Božju česticu u sebi od stvarnosti, od površine, od prilike da sjaji. Vidimo obrambeni zid, ali ne vidimo težinu koju time nabacujemo na svoju podsvjest. Vidimo obrambeni zid, ali ne vidimo koliko se njime udaljavamo od stvarnog sebe. Kao da vlažan zid riješimo time što nadodamo još jedan zid, a ne sanacijom vlažnog dijela. Riješavamo simptom, a ne uzrok.
I tako iz dana u dan, iz uloge u ulogu, iz lica u lice… Zato obraćenje obuhvaća i oduzimanje od sebe. Oduzimanje uloga, lica, strahova, važnosti ega, potrebe za vanjskom potvrdom, lažnim sigurnostima, itd.
Prekjučer sam gledao dobar dokumentarac na Netflixu o mentalnom zdravlju u kojem američki tenisač Mardy Fish govori o svojim izazovima. I pred kraj kaže nešto u stilu “Učili su me da je najzdravije za mene da ne pokazujem emocije, da ne dijelim strahove, da ne razgovaram o težinama. Pokazalo mi se da riješavam svoje probleme kada pokazujem emocije, dijelim strahove i razgovaram o težinama”.
I na to nas poziva Isus. Da kroz riješavanje zamjeranja i poboljšavanje odnosa s drugima, riješavamo svoje težine. Jer to je prava ljubav. U ranjivosti biti otvoren za biti povrijeđen, ali i biti voljen. Ne možemo utjecati kako će se bližnji ponašati. Možemo utjecati na to da budemo otvoreni.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!