Biti snažan u slabosti
Loš sam u tugi. Efa tako lijepo opisuje kakva je snažna osoba potrebna za biti nekoga u slabosti:
Koliko li je teško nekada ići ususret boli našeg bližnjega! Koliko li je teško stajati uz nekoga tko prolazi osobnu tragediju i jednostavno biti bez pitanja, savjeta, tumačenja, pronalaženja smisla!
Kao da mi je protuprirodno. I kao svaki pravi muškarac, po uzoru na Internet Explorer, udari me par mjeseci nakon. Ne bježim od osjećaja tuge, od slabosti, od ranjenosti, ali ne znam dugo biti u tom osjećaju. Nakon što je mama preminula, imao sam trenutke kad bih plakao, “provarivao” u sebi, baš izbacivao iz sebe bol i tugu. Jecanje, plač, slabost…
Znao sam koliko je bitno da ne zanemarujem tu fazu. Da prođem kroz bol, kroz taj hod tugovanja i lizanja svojih rana. Možda uopće gledanja u rane pa zatim nekad kasnije lizanja.
Međutim, loš sam u trenucima kada ne mogu popraviti stvari. Kad trebam samo biti. Ono što se u nastavku Efe lijepo opisuje:
Koliko li je to samo potrebno, da jedni drugima budemo blizu, da dopustimo da nas boli tuda bol, da nas gane, da ne stavljamo vlastite oklope i ne pronalazimo kratkotrajne anestezije koje nas blokiraju i čine nedostupnima.
Ne smeta mi tuga i bol oko mene nego manjak mogućnosti da mogu “popraviti” tu situaciju. Navikao sam od malih nogu popravljati situacije, a to su baš trenuci koji i postoje da se ne poprave već da budemo u njima. Da svojim bivanjem u njima pokažemo našim ljudima da smo tu za njih. E to mi je teško, da je “samo” to.
Hvala Ti Bože na današnjem sagledavanju! Znam i dalje gdje mogu i trebam biti bolji.