Nova verzija
Možda i najčešće čitanje na vjenčanjima danas me je potaknulo na jednu drugu dimenziju promišljanja.
Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
Ovo je pogled na ovozemaljsko i vječno, kroz koji sv. Pavao pokazuje zašto vrijedi i treba ustrajati u ispravnom i u osobnom rastu kako bismo u vječnosti izrasli i zaslužili biti u jedinstvu s Bogom.
Međutim, isto tako i pokazuje razliku između faza u ovozemaljskom životu. Svaki napredak donosi update nas kao softwarea, a značajne nadogradnje su razlike između Bruno 1.0, Bruno 2.0, itd. I meni je to fokus posljednjih desetak godina. Kako svaki dan biti bolja verzija sebe nego što sam bio jučer. Od podizanja WC daske, skupljanja smeća koje nije moje na ulici pa do onih stvari koje bismo nazvali većima.
Ove riječi sv. Pavla mogu se u današnje vrijeme prevesti i kao: Kad sam bio Bruno 1.0, govorio sam kao Bruno 1.0. Kad sam mislio kao Bruno 1.0, rasuđivao sam kao Bruno 1.0. A kad sam postao zreliji, odbacio sam ono što su bile postavke Bruno 1.0. Ne da sam ih zaboravio, već sam ih nadogradio. Imam više razumijevanja za ljude. Ne tražim svima svaku dlaku u jajetu. Manje osuđujem. Više gledam iz tuđih cipela. Manje se živciram u prometu.
Onog dana kada čovjek prestane težiti i truditi se biti bolja verzija sebe je dan kada je taj čovjek završio sa svojim životom. Jer nije disanje = življenje. Već je namjera za napretkom = življenje. Neću uvijek uspjeti, ali ću uvijek probati. I uvijek ću se vratiti s poda na noge. Uvijek ću odlučiti pronaći milimetar napretka idući dan.
I tu dolazi ljubav. Jer pravi napredak čovjeka je u odgovoru na pitanje - ljubiš li više, bolje, kvalitetnije? Više, bolje i kvalitetnije nego jučer. Nego prekjučer. Nego u prošloj godini.
Toliko puta mi se dogodilo da sam vidio pješaka, stariju osobu, za koju sam razmišljao “Jel’ bi mu/joj pomoglo da stanem i povezem ju?”. I prošao sam. U ponedjeljak sam stao. I značilo joj je. Išla je iz bolnice u Stubičke Toplice u Oroslavje. Sedamdeset i sedam godina s bolnom kičmom. Sunce je nakon toga jače sjalo, osmijeh mi je bio još jači, a dan je imao više smisla. Nadogradio sam onog sebe koji je prije godinu dana prošao, pitao se i žalio.
Takvih je situacija milijun. Nažalost. Jer bih u svakoj volio da odaberem najbolju odluku. Međutim, nije išlo. Pokušat ću ponovno. Bolje. Više. Kvalitetnije. U svakoj od njih ili sličnoj takvoj. Prije me “ubijalo” kad nešto nisam uspio na najbolji način. Sad me zapeče, ali me ne “ubije”. Sam sebi oprostim. Ne nabacim si teret. Porazgovaram s Isusom, ispričam se i idem u novi pokušaj.
86400. Najvažnija brojka na svijetu. Broj sekundi u jednom danu. To je 86400 mogućnosti za biti bolja verzija sebe u tom danu. Minus koliko sam na WC-u, jedem i spavam. Što je puno. Hahahaha.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu i na praćenju tog djeteta u meni koji traži put od nejači do zrele osobe!