Usprkos logici
Zamisli scenu… Završavaš neki poduhvat… Nije bio uspješan… I fizički i mentalno je zamoran… Čistiš opremu da ju pospremiš. Frustracija je prisutna. O tome ovisi i materijalna dobrobit tvoje obitelji. Lakše ti je jer si s prijateljima, ali nije baš neka atmosfera. Umoran si i ne znaš više kako ostvariti taj cilj.
U tom trenu dolazi čovjek kojeg osobno ne znaš i zamoli te da uđe na tvoj brod. Inače taj čovjek (u ostatku Novog zavjeta) više govori nego što moli nekoga. (Barem je to meni u sjećanju). U toj frustraciji i nezadovoljstvu, nisi stigao niti opremu do kraja pospremiti za novi poduhvat, vjerojatno sutra, a On te moli za uslugu.
Nije baš trenutak za reći “Da, uđi na moju lađu. Daj da Te otisnem od obale pa da ti možeš navještati svoje poruke okupljenom mnoštvu”, jel’ tako? Ipak, osjetiš u srcu da je to ispravno pa nadglasaš onaj uvrijeđeni glas ega u sebi “Samo si mi ti još trebao. Zar ne vidiš da mi je teško i da mi ne ide?” i napraviš tako. Kad tako prođem kroz tu scenu i postavke baš osjetim koliko je izazovno bilo to sve napraviti kako su budući učenici napravili.
Sve to se dogodilo Šimunu i prijateljima. Međutim, Šimun prolazi kroz te osjećaje i ispunjava Isusovu molbu. Naočigled Isus ne zna ništa o Šimunu. Samo što nakon svog poslanja ispunjava i Šimunovu najveću želju. Da ulovi puno ribe. Možda kao nagradu jer je pobijedio sebe da napravi ispravno. Možda da bi kasnije mogao pokazati Šimunu da je to bila njegova početna želja, dok kasnije dobiva istinske želje bivanja uz Isusa i vječnog života.
Nije toliko niti bitno zašto je Isus to napravio. Bitno je vidjeti kako da u trenucima kad mi se čini nešto bezizlaznim da učinim ispravno i da ne gledam prvo svoje želje i molbe već da budem tu za druge. Jer sve se Šimunu okrenulo kad je ispunio molbu koju mu je Isus uputio.
Ta molba nije imala nikakve veze s molbom koju je Šimun imao prema Bogu, ali kao da je otvorila vrata njegovoj molbi. Kao da je potvrdila na tom mini testu da je Šimun spreman pomoći kad ima osjećaj da njemu nije nitko pomogao.
Često imam osjećaj da je život niz testova. Nekih mini, nekih maxi, ali da su uvijek tu. I da su najvažniji oni testovi za koje ne bismo nikad rekli da su važni. Jer nama izgledaju nebitni. Jer su za ljude koje mi ne smatramo bližnjima. Jer su za stvari ili situacije u životu koje mi ne vidimo kao velike. Međutim, nije do nas. Nije do mene. Ja sam samo kotačić. I želim uvijek biti kotačić koji će se odazvati i napraviti ispravnu odluku.
Hvala Ti Bože na strpljenju dok čekaš da radim (samo) ispravne odluke. I iznimno Ti hvala na današnjem uvidu!