Otkrivanje Puta
Osjećam Sarajevo. Jako smo bliski. Svaki put ovdje kao da donesem nešto. I odnesem neku spoznaju o sebi, neki savjet, neki dašak života… Na Orbizu sam 2023. imao keynote, kojeg se još uvijek ljudi sjete, i tri godine nakon. Svaki dolazak imam barem jedan razgovor za kojeg osjetim da učini razliku.
Ovdje ljudi drugačije gledaju ljude. Ne vole američki fake osmijeh. Vole balkansku stvarnu emociju. Nekad će to biti osmijeh, nekad tuga, nekad dodir pjesme, a nekad samo zagrljaj. Čuj “samo” zagrljaj…
Čuo sam i da nije slučajno što dijelim “Blum” u prezimenu s Emerikom Blumom, jednim od najvažnijih ljudi u povijesti Sarajeva. Gradonačelnik, vizionar, glavni čovjek iza školovanja tisuća i tisuća ljudi, iza poslova u Energoinvestu, svjetskom gigantu koji je krenuo iz Sarajeva, inovatoru, poticatelju i osobi koja je dala vjeru i podršku milijunima. Da dijelimo samo nešto od toga, puno mi je i prezahvalan sam.
Naći svoj Put ilitiga otkriti svoj smisao postojanja je jedna od prvih “zadaća” koju imamo na ovom svijetu. Slušati i osluškivati Božju riječ tako da otkrijemo, osjetimo, a zatim i živimo to nešto. Nedavno sam pisao o svom motoru pozitive i optimizma kojeg mi je Bog darovao pri dolasku na ovaj svijet i Sarajevo me podsjeti da je to sigurno dio mog Puta.
U nedjelju u katedrali, na misi, baš sam se osjećao malenim, poniznim, a svećenik je bio tako blag i miran u svojoj propovijedi, dok je u isto vrijeme bio poticajan i aktivnim riječima približio Riječ. Oduvijek sam svijet gledao kao jedno mjesto, a ne kao “ovo su zemlje u kojoj su moji ljudi, a ono su zemlje u kojima nisu moji ljudi”. Što god ti “moji ljudi” značili nekome ili u nekom pogledu.
Doha, Istanbul i Sarajevo su primjeri tih mjesta, a Katar, Turska i BiH su primjeri tih zemalja, u kojima se osjećam kao doma. Ne postoje “muslimanski” gradovi. Kao što ne postoje “kršćanski” gradovi. Postoje gradovi u kojima živi većinsko stanovništvo koje se izjašnjava kao muslimani, kršćani, Mickeyi Mouseovi, itd… To nisu Božje podjele i kategorizacije već naše, ljudske…
Međutim, svi gradovi i sve zemlje na ovom svijetu su mjesta na kojima možemo susresti Boga. Kao što je među “loncima i poklopcima” kod nas doma, tako je i u svim mjestima kamo odemo. Jer Bog je sveprisutan, uvijek je tu. Na nama je da pružimo onaj prst iz Sikstinske kapele prema Njemu. Njegov je uvijek ispružen. Mjesto je naša odrednica, ne Božja odrednica.
Tako je i s Matejom u današnjem čitanju. Njega je Bog dotaknuo na mjestu na kojem su Židovi vjerovali da Bog ne zalazi. U carinarnici. Mjestu koje je za Židove bilo simbol grešnosti, izdaje svog naroda, svega najgoreg što možemo pomisliti u ovom trenutku. I tamo je Bog zašao da kroz Isusov poziv izvuče Mateja. Doslovno poruka - nema tog mjesta, okolnosti ili scenarija u kojem Bog nije blizu.
Iznimno mi je zanimljivo kako je kroz neaktivne i aktivne glagole prikazan život.
U ono vrijeme: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici.
Matej u carinarnici sjedi. Ne miče se. Ne raste. Ne ide. Ne napreduje u životu. Dolazi Isus koji odlazi. U pokretu je. Ide. Hoda. Aktivan je.
I kaže mu: »Pođi za mnom!« Kaže mu “Pođi”, opet aktivan glagol. Pokreni se. Nemoj propadati na mjestu.
On usta i pođe za njim. I što Matej čini? Prvo akciju između - ustane. Znači da se pripremio za pokret. Između faza uvijek ima pripreme. Ne možemo uskočiti iz jedne životne faze u drugu. Uvijek ima period prilagodbe. Možda su ga u tom trenutku zaboljela leđa. Ili se morao rastegnuti. Ili mu je noga utrnula. Trebalo se to nešto dogoditi u prilagodbi prije nego krene. I zatim - pođe. Krene. Uđe u životnu aktivnost.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!