Povjerenje
Kad ti netko kaže “Bilo bi ti dobro za ovaj put uzeti to, to i to. Pripremi se ovako, skreni tamo, pazi na ovo, itd.” onda da bi ga poslušao je potreban osjećaj autoriteta prema toj osobi. Kad ti netko kaže “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!” onda da bi Ga poslušao je potrebno povjerenje.
Kao u vježbi povjerenja, kada zaklopimo oči i “bacimo” se unazad vjerujući da će nas kolega/ica uhvatiti da ne padnemo, tako se i u svakoj takvoj situaciji “bacamo” u nju vjerujući da će nas Bog uhvatiti. Problem nije u tome hoće li nas On zaista uhvatiti. Problem je u definiciji (zanimljivo, jučerašnja tema) što mi mislimo pod “uhvatiti”, a što je Bogu zaista “uhvatiti”.
Naše “uhvatiti” znači da nikad ne padnemo, da nas uvijek lagano dočeka, da nam svako “bacanje” bude nasmijano, lagano i zabavno. Dodatno k tome, da nas, koji smo dobri, uvijek tako uhvati, a da one druge, koji nismo mi, a koji su loši, da njih ne uhvati. Jer oni nisu dobri kao mi, oni su loši. Svako odstupanje od takvog pogleda na “uhvatiti” smatramo iznimno lošim jer ne poštuje baš taj naš scenarij.
Što nas život uči što “uhvatiti” zaista znači? Nekad ću se “baciti” unazad i neće me dočekati ruke već ću drosnuti k’o daska o pod. Ne da mi me bolilo već da bih naučio nešto iz tog “bacanja”. Mi ljudi imamo jedan veliki “feler”, a to je da ništa ne učimo iz pozitivnih iskustava. Tada skupljamo izlike i objašnjenja. Mi ljudi učimo samo iz negativnih iskustava. Iz boli, iz padova, iz neuspjeha, iz situacija koje mi vidimo kao negativna iskustva.
Nadalje, što nas još život uči što “uhvatiti” zaista znači? Koliko god me bolilo, kad drosnem k’o daska o pod, imam priliku se ustati i ponovno “baciti”. Bog me čuva i osigurava mi da idem dalje. Da pokušam ponovno. Da nastavim ići po tom putu. To znači “uhvatiti”. Da nikad pad ne mora biti kraj. Ne s Božje strane. Može biti samo s moje ako se ne odlučim ustati nakon pada ili onoga što nazivamo negativnim iskustvom.
Uvijek je tu ruka. Ne ona koja me nekad uhvati u “bacanju” nego ona koja mi kaže “Ajde gore. Možeš ti to. Ajde ponovno”. Odluka je na meni. Hoću li nakon 99 padova reći “Idem i 100. puta dalje” ili ću odustati. Poraz mi ne upisuje Bog. Poraz upisujem ja. Odlukom da neću ponovno. Da neću dalje.
Isus u današnjem govoru učenicima nije rekao “Nakon sedam neuspješnih gradova odustanite. Nemojte dalje ići propovijedati evanđelje”. Rekao je otvorenim riječima: “Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.”. Da moram nagađati, rekao bih da bi odgovorio nekom učeniku na pitanje “Nakon koliko neuspješnih gradova da stanemo?”, sa “Sedam puta sedamdeset gradova”. Odnosno - nebrojeno. Odnosno - nemoj brojati, samo idi.
U tome da idemo ponovno i ponovno i ponovno pokazujemo svoje povjerenje prema Bogu. Razumijevajući da nije do nas da znamo kad će biti. Do nas je samo da idemo. Da kucamo na vrata, da volimo, da pomažemo, da stvaramo, da pokušavamo… Kad će biti? Kad budu prava vrata, pravo srce, pravi čovjek, pravi posao, prava situacija… Samo ići. Sve drugo nije na nama.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!