Prolaznost
Svi dani su nam naizgled isti. Probudimo se, imamo neke svoje navike, idemo na neke obveze, imamo ritam dana, jedemo da bismo imali energije, piškimo i kakimo da bismo izbacili loše stvari iz sebe i eto nam idućeg dana.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Međutim, svaki dan skriva trenutke posebnosti. Koliko će biti tih trenutaka ovisi samo i isključivo o meni. Hoću li vidjeti ljepotu u sunčevoj zraci? Vidim li odmaranje leptira na cvijetu? Razumijem li kako moj osmijeh može promijeniti nekome dan? Osjećam li svaki udah kao dar i priliku? To su “kore” koje trebam oguliti kako bih došao do posebnosti.
Počeo sam pisati ovo i došla mi je Klara da bi se išla igrati. Počeo sam joj govoriti da trebam pisati, a onda sam shvatio “Ovo je trenutak posebnosti. Potencijalni trenutak koji njoj može značiti u danu, u djetinjstvu, u razvoju… Moja je odluka hoću li odbiti tu priliku ili ne. Imam li uopće pravo odbiti ju?”
Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
U ovoj rečenici se skriva cijelo otajstvo. Prošlosti se ne sjećamo, budućnost ne vidimo… Što ostaje? Sadašnjost. Ovaj trenutak. Prilika za posebnost.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!