Baština
Što je moja baština? Često mi je u glavi životna mudrost, mislim iz istočnjačkih filozofija, koja kaže “Posadi drvo, odgoji dijete i napiši knjigu”. Drugim riječima, nemoj se baviti kulama od pijeska, svojim titulama, kipovima i bistama.
Ono što čini razliku je posaditi drvo za hlad kojeg nećemo dočekati. Odnosno, svojim životom činiti bolje za generacije koje dolaze. To smanjuje ili uništava egoistično ponašanje. Odgojiti dijete znači pomoći svijetu da barem jedna osoba zahvaljujući nama postane zreliji i odgovorniji član društva. Napisati knjigu znači zabilježiti lekcije, pogreške, spoznaje, promišljanja, vrijednosti i sve ono što mislimo da vrijedi prenijeti na druge i one koji dolaze.
U Memento mori stilu razmišljam “da me sutra nema kakav imam osjećaj prema tome?”. Nemam strah od umiranja već frustraciju da sam sebi nisam dopustio (kroz loše prioritiziranje) da te tri stvari napravim. Drvo se trudim saditi, dijete pokušavam odgojiti (prvo ono u sebi pa zatim u ljudima koje susretnem, a kojima rezoniram), a knjige pišem pa stavim, pišem pa stanem.
I upravo u tom “pišem pa stanem” mi se sastoji sva frustracija oko te misli nebivanja više ovdje jer nemam osjećaj da bih, u ovom trenutku, ostavio ono za što me Bog na ovaj svijet doveo. Ne znam ima li ikad čovjek taj osjećaj. Vjerujem da uvijek ostane onaj “mogao bih još ovo”. Međutim, mislim da čovjek može imati spoznaju točke/linije kad je ostvario barem osnovni. Osnovni hlad, osnovni odgoj djeteta, osnovnu knjigu.
Što više razmišljam, više mi se čini da je vrijeme dimenzija koja nije Božja nego je ovozemaljska. Da je to jedan od načina na koje nas ovozemaljski život pokušava odmaknuti od vječnog kroz pritiske godina, mjeseci, dana, sata, minuta i sekundi. Čim nam fokus ode s “hlada, djece, knjiga” na nešto prolazno - uspjeli su nam promijeniti prioritete. Do kad onda nešto treba trajati? Dok ne završi. To se osjeti. U druženju se osjeti trenutak kada je taman dovoljno. U sportu isto tako. U pisanju također. U bilo čemu je tako.
U utorak sam čekao Vida i odgovarao na pitanja o sebi. Nisam stigao dovršiti i sjeo je pokraj mene i počeo čitati pitanja. Komentirao je moje odgovore kako sam ispunjavao “Da! To je baš tako. Da, i ja bih za tebe to rekao”. I kad je u današnjem razmatranju bilo pitanje o vlastitoj baštini sjetio sam se te scene.
Jer baština je po čemu te “tvoji” ljudi pamte. To sam ja u očima baštine. Nitko osim Boga ne zna kakav sam ja ja. Čak niti ja ne mogu reći da poznajem pravog sebe. Poznajem se kroz sjećanja, kroz promišljanja i reakcije, ali i dalje je jedino Bog taj koji me u potpunosti poznaje. Jer sam od Njega. Nisam od sebe.
Današnje čitanje mi je imalo osjećaj “svetog tla” Mojsija. Pročitao sam ga četiri puta. Bilo mi je fascinantno čitati “razgovor” između Oca i Sina. Skoro kao da nemam pravo na to. Da sam premali. Osjećao sam zahvalnost što imam tu priliku. Kroz čitanje sam još jednom shvatio da mi nikad u potpunosti ne možemo pojmiti Isusa, Boga i Presveto Trojstvo. Kakva baština…
Hvala Ti Bože na današnjim uvidima!