Služenje
Tijekom današnjeg Oče naš mi je prošlo kroz misli kako “i opraštamo dužnicima svojim” često uključuje nas same. Nisam uopće to sagledavao na taj način. Nisam uključivao osjećaj krivnje među dug kojeg osjećam da sam sebi imam zapisan i dugujem.
Znači li to da onda kod služenja možemo isto tako gledati? Da imamo i dimenziju služenja sebi? Da kad se odričemo nekog užitka u ovozemaljskom zapravo služimo Božjoj čestici u sebi u dimenziji vječnog života? Ima mi smisla i vidim jasnu poveznicu kad promišljam o tome.
Osoba koju znam da je iznimno služila druge je baka Reza. Kao i Evica. Kao i sveti Franjo. Zanimljivo, svi troje su svjesno odabrali služenje kao put. Bilo im je prirodno. Vidjeli su, odnosno osjetili su to, kao ispravan put prema Bogu. Osjetili su i poniznost koja ide uz služenje i blagost koja se prirodno nadoveže.
Hvala Ti Bože što si sve njih, kao i puno drhgih osoba koji su takvi, doveo u moj život!
Hvala Ti na današnjem uvidu!