Želim o(t)pustiti svoju Martu
Svaki puta kad shvatim da je Marta u meni uspjela utišati Mariju u meni, da ju je uspjela natjerati da ne sluša Boga već da se brine, trči okolo, da se bavi stvarima i “poslužuje”, iznenadi me koliko to nisam riješio u sebi. Kako bi Marko rekao “To nisu leveli u igrici koji se završe, samo ponekad prijeđu.”
Sunce sija, voda teče, udah zamijeni izdah, a nakon tog izdaha dođe novi udah… Ili kako je balkanski mentalitet to uhvatio u misao “Radio, ne radio, svira radio”. Samo što ovdje to nije o lijenosti i uhljebima nego o poimanju da život ide, teče, živcirali se mi oko njega ili ne.
Neće sunce manje sijati jer sam ja zabrinut. Samo ga ja neću primijetiti da sija. Neće rijeka stati jer ja trčim k’o obezglavljena kokoš okolo. Samo ja neću primijetiti ni kokoš ni protok života oko sebe. Neće Bog manje biti tu jer ja “poslužujem” i živciram se na prolazne stvari. Samo Ga neću primijetiti da je tu.
Svi imamo Martu i Mariju u sebi. Kao dijete živimo poput Marije. Prolazne stvari nas ne tangiraju. “Nemoj jesti kekse za goste! Obuci onu lijepu košulju! Dođi na vrijeme kući!” Ništa od toga nismo shvaćali uopće što je, a kamoli zašto je važno.
Ni sad ne shvaćamo, ali smo predugo slušali to sve pa kao sad razumijemo. Keksi su da ih se pojede. Gosti ne znaju da su to keksi za njih, ali vide razliku između povučenog djeteta i djeteta koje smije biti dijete. Onaj tko me voli u “lijepoj” košulji, voljet će me i u “prosječnoj” košulji. Vrijeme za odlazak kući je trenutak zadovoljstva i umora, ne trenutak kad neki čiko upali javnu rasvjetu.
Toliko smo puno i dugo Marte, da me strah koliko je daleko zatrpana Marija. Hvala Ti Bože što mi dopuštaš da je se sjetim i da ju izvučem na površinu svjesnosti.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!