Kontradiktornost ispravnosti
Frustracija bivanja čovjekom danas dolazi do posebnog izražaja. Nije više dovoljno niti zakon pratiti. “Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista da se po vjeri opravdamo.”, a onda “A otkako je nadošla vjera, nismo više pod nadzirateljem.” Nije više dovoljno niti hvaliti Isusovu majku. “Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao.“, a onda “Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!”
Što je onda dovoljno? Što dobije pohvalu? Jednostavnije je od svega toga što smo mislili da je dovoljno. Slušati i čuvati riječ Božju. “Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.” Razumijeti što znači biti jedan u Kristu. Ono što učinim tebi, učinio sam sebi. Nema razlike, koliko god mislili da u tom trenutku ima.
Uvijek se vraćamo na isto - je li to što činim, govorim ili mislim iz ljubavi ili nije? Ako je iz drugih pobuda, nije dobro. Odnosno nije dovoljno dobro. Koliko je teško tako ići kroz život! Jer toliko toga si trebam oduzeti da bi kročio ispravno. Imam osjećaj da napravim jedan ispravan, pa tri neispravna koraka. I osjećam frustraciju u sebi. I ne znam kako bolje na taj način…
Hvala Ti Bože na strpljenju dok tražim načine… Hvala Ti Bože na današnjem uvidu!