Svadbeno ruho
“Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.” Zašto je toliki problem živjeti tako da moj život iskroji moje svadbeno ruho i da budem među izabranima? Zar ne želim na kraju života biti na vjenčanju, na slavlju? Naravno da želim.
Zašto onda kroz život zaboravim na to slavlje na koje sam pozvan? Kao da će bilo koje slavlje koje sad doživim biti iole blizu tog slavlja. Je li to strah da na kraju nema slavlja? Da neću biti pozvan? Je li moguće da smo toliko ograničeni da ne možemo prioritizirati nešto u budućnosti, što ne vidimo u ovom trenutku, s obzirom na ono što vidimo? Koliko god to u budućnosti bilo veće od ovog sadašnjeg.
Mali crv… Doslovno…
Hvala Ti Bože na strpljenju i za takve… Hvala Ti i na današnjem uvidu!