Tuga
Dolazak na misu je bio standardan za Svi svete. Hladan vjetar probijao je jaknu, kao da je najavljivao da će se naoblačiti oko srca. Cure su išle na lift, a ja sam stigao taman na župnikove riječi da je primio vijest kako je sinoć preminuo ministrant iz 7. razreda.
Protrnuo sam. To je Vidova generacija. Kako je moguće da netko od 12-13 godina više nije tu? Izletio sam van, nazvao jednu mamu iz razreda, ali tad se nije ništa još znalo. To poslijepodne će mi reći da ju je poziv razrednika, možda pet minuta nakon mog poziva, šokirao.
Cijeli dan ne mogu doći sebi. Osjećam baš tugu. Miksaju mi se sjećanja na mamu, na Dalibora, na dolazak po Beu u osnovnu školu… To je Vidov kolega… Život im se tek zahuktava. Još su zeleni, naivni, u pokušaju da budu ozbiljni, ali realno teška djeca sa sve jačim hormonima.
Bio je predivan noć prije. Nasmijan, pun života i dojmova izlaska na maškare s prijateljima. Ona nesigurnost tinejdžera kojem se sviđa neka cura, leptirići u trbuhu i osmijeh oko glave. I onda to danas zamijeni zbunjenost, tuga, ljutnja, neshvaćanje… Najrađe bih uzeo to na sebe, ali shvaćajući Siddharthu, ne mogu mu uzeti život.
“Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!” Samo bih zagrlio tu ožalošćenu mamu i plakao s njom. Ne mogu pojmiti tu tupost i bol. Najbliže mi dolaze opisi Mate Miše Kovača o izgubljenom životu sina i bolno iskustva Ribafisha.
Samo ga Bože čuvaj. I nju. Moje dijamante. Kakva bol i tuga…
Hvala Ti Bože na današnjem bolnom uvidu!