I kamen bi plakao
Baš ne volim to Markovo polje… Župnik je jedva održao propovijed. Između svakog zareza je skupljao snage i grizao usnicu da mu riječi ne preplave suze. Kao da je govorio u ime svih nas. Čudo koliko je moćna ta emocionalna strana nas.
Tako sam ponosan na Vida. Išao je i izraziti sućut i obilazio je svoju ekipu, grlio ih, pričao s njima… Čudo moje…
Ostaje toliko pitanja. Nije fer. I opet sam tu. I bit ću tu. I u nejasnoći, u toj magli nerazumijevanja, tu sam. I znam da si Ti tu.
Hvala Ti Bože na današnjem uvidu kojeg ću shvatiti tek kasnije. Jer danas ga je shvaćam. Ni blizu.